Misli Propalog Uma - Part Nije više ni bitno

Još jedna noć. Ne mogu da spavam. Misli se slijevaju kao kapi kiše niz prozore slobode. Zatvoreni su. Teško dišem. Opet je došao onaj vakat kad i prokleto srce odbija da radi. Ali, ne krivim ga. Razmišljam koliko snage treba da ustanem iz kreveta i otvorim jedan od prozora. 

Previše.

 Kao i da se oslobodim okova svojih misli. Da, savjesti –  itekako sam svjesna činjenice da ni sutrašnji ispit neću položiti. Smišljam nove izgovore; ne vrijedi više govoriti da je profesor strog, ili da je ispit jednostavno bio pretežak, a ne mogu da kažem ni ono što me zaista muči. Tek sada dolaze na naplatu galama, plač i bolni krici koje sam slušala iz mračne sobe. Tek sada ja na svojoj koži osjećam Njenu bol. Tek sada shvatam da sam pogrešan spol – ja nisam sin. Opet sam tamo. Nemam snage da ustanem iz kreveta, da joj pomognem da se oslobodi iz njegovih šaka. 

- Ne! Ne! Ne!. 

Pali se svjetlo. Ugledah cimerkino prestrašeno lice. 

- Djevojko draga, jesi li dobro??

- Jesam, jesam. Što ne bih bila?

- Prepala si me, bona. Čula sam vrisak, kontam nešto se desilo.

- Ma, samo sam ružno sanjala.

Pokušah umiriti i sebe i nju. Nju sam očito uspjela, jer je minut poslije već utonula u san, kao da se ništa nije desilo. Samo sam ja znala da to nije bio san. A možda i jeste. Već se gubim u tom vrtlogu stvarnih događaja i prikrivanja istih idilom normalnosti. Možda ja to sve izmišljam. Pa vidiš kako se ona, godinama nakon svega, ponaša - kao da nikad ništa nije bilo. Možda ja to samo sanjam. Ili pak ona sanja da imamo savršeni život. 

Nikada mi zapravo nije bila jasna Ona. Šta se to prelomi u čovjeku da prestane da se bori i da se prepusti volji drugoga? Što se njega tiče, tu mi je sve odavno već jasno. Čovjek sa dva lica, dobar prema svima, slatkorječiv i uvijek nasmijan. S druge strane, poremećeni um kojim vlada tama na samu pomisao Porodica. 

- Ženo, godinama si trpila to sve. Zašto jednostavno ne odeš? Molim te.

- Ma kakvi, sama sam sebi birala. Sad moram da živim sa tim.

I najgore od svega, sad se svi ponašaju kao da ništa nije ni bilo.

Sem mene.

Ne mogu da se pomirim sa tim.

Nikada neću oprostiti. Niti zaboraviti.

Znam da ne izmišljam. Znam da ne sanjam.

Zato sam i ove noći zarobljena u četiri zida.

Priča Iz Mračne Sobe II

"... Majka je molila bilo koga da joj pomogne, znajući da je Vesna malena i nemoćna da spriječi tog goropadnog stvora iznad Nje. Da, nemoćna. Vesna je tada proklinjala momenat svog dolaska na svijet. „Zašto sam ona? Zašto? Da nisam, bar malo bi me volio.“ Svako jutro je bilo isto, svi bi šutjeli za stolom, pognutih glava. On tu nije vidio ništa loše, a njih dvije su bile posramljene. Njemu je tako i odgovaralo. I tako vikend za vikendom, godina za godinom. Vesna je već bila naviknuta na to. Čekala je samo one nedjelje kada će da čuje vrata kako se zatvaraju, znajući da je čeka još jedna sedmica sa majkom. 

Mnogo je ljudi prolazilo kroz njen život, ali nitko se nije zaustavljao, nitko se nije obazirao na tu malenu djevojčicu koja leži u njoj, napuštena od sviju…
Bila je strastvena osoba, uvijek je sanjala o velikim ljubavima, o njenom princu na bijelom konju koji će doći da je spasi, no princ se nije pojavljivao. Ali ona nije bila jedna od onih koji gube nadu, znala je, ako izgubi nadu, izgubit će život. Umjesto prinčeva, njenim svijetom su vladali kojekakvi skorojevići koji su u njoj vidjeli samo dobru privremenu stanicu. Vjerovala je u svaku riječ koju su izrekli. To je bila njena najveća mana. Znala je da će svaka ta riječ biti pogažena, baš kao i njegova  da će da se okani zla. Jednoga dana, kada je imala 17 godina, shvatila je da je umorna od neispunjenih obećanja i nada je napustila njen um. Uzela je ubojitu mješavinu i otišla u kupatilo, mireći se sa činjenicom da je ovaj svijet prevelik zalogaj za nju. Stala je pred ogledalo, željela se oprostiti od mene, reći mi posljednje zbogom. Moj pogled je bio oštar, toliko grub da joj je parao srce. Nisam htjela da joj naudim, ali sam bila ljuta na nju. „Zašto to radiš, Vesna? Ne okreći mi leđa, ne želim da ideš, ne želim ja da napustim ovaj svijet! Vesna molim te, dopusti mi da učim, čitav život je pred nama, nemoj, nemoj zbog njega to da radiš!“ , molila sam je, korila, preklinjala, samo da je odvratim od crnih misli. „ Ja te volim, Vesna! Pogledaj me! Ti i ja smo jedno. Znaš i sama da nije vrijedan toga! Nemoj sada misliti na majku, ne želim više da se borimo radi drugih, bori se radi sebe! Bori se radi budućih jutara u kojima ćeš se buditi sa osmijehom na licu, bori se radi neba okupanog suncem u kojem ćeš tek da uživaš, radi cvrkuta ptica dok budeš ispijala kafu na nekoj terasi. Bori se radi svih tih malih stvari koje će te zaista uveseljavati. Bori se radi ljubavi koju ćeš da osjetiš, bori se radi ploda koje će nastati od tebe! Ta, i ti ćeš jednoga dana biti majka. Ali, prije svega, ti ćeš biti žena vrijedna divljenja. Digni glavu, ja sam uz tebe!“ Niz Vesnino lice su potekle suze, bacila je tablete u školjku i pustila vodu. Poslušala me. Bila sam tako ponosna na nju. Od toga dana, Vesna je vjerovala meni, svojoj savjesti. Nije bilo lako doći svaki ponedjeljak u školu nakon burnih vikenda, ali je Vesna znala da nije sama, da sam tu i da ju pratim u stopu. Ta činjenica joj je davala snagu i volju da i taj ponedjeljak ponovno nabaci onaj uvježbani, usiljeni osmijeh na lice dok je bila među svojim drugovima. Znala je da će doći dan kada će spakovati svoje stvari i napustiti mračnu sobu u kojima je provela čitavo djetinjstvo. Zagrlila je majku prije ulaska u bus. Osjetila je bol u prsima jer je ostavlja samu, što je Majka i primjetila.

 „ Ne brini, ljubavi mamina. Svoj križ sam davno prihvatila i do kraja života ću da ga nosim. Sada je došlo tvoje vrijeme. Budi sve ono što ja nisam bila, nauči sve ono što ja nisam znala i ne daj da te slatke riječi o raju zajedničkog života odvedu u pakao stvarnih djela.“

„Mama, mama? Šta tu piše?“
„Ništa, srećo moja. To su neke mamine stvari.“ Vesna se trznu, nasmiješi se i ostavi staru svesku na mali stolić pokraj klupe. Pogleda u nebo okupano sunčevom svjetlošću, podignu Elenu k sebi u krilo, i uz cvrkut ptica iz daljine, započe priču o hrabrom princu na bijelom konju koji je spasio princezu od zlog kralja. U tom osjeti tople ruke svog Princa oko vrata i poljubac u obraz. „ Opet si čitala, Vesna.“ Reče joj tiho. „Znaš da se uvijek rastužiš kada uzmeš tu svesku, a ja ne želim da budeš tužna. Želim da budeš vedra i nasmijana. Sretna. Moja. Volim te.“


Svi volimo sretan kraj, zar ne?

-Prihvati križ i nosi ga da ti bude dobro na onom svijetu.

Majko, ti nećeš. Možda sam otišla, ali te nisam ostavila.

"I'll be back."

Daddy

i saw his hand
Once, twice, three times...
„Daddy, don't!“
i begged, i cried.

The hand with power of God
Made to create and to kill;
„Daddy,please don't!“
But i know You will.

„i hate you, i hate you!“
In silence i cried;
„Daddy, i hate you!“
My love for You died.

Daddy,
you killed your child years ago,
I am a monster,
That night born.
you did not care, you did not know
How I felt when my Mother I saw
In blood, with bruises, with pain in her chest,
Her pain is Mine,
Trust me, you will suffer the rest.

Priča Iz Mračne Sobe I

Opet me hvata nervoza. Pisala sam priču za konkurs. Izostavila sam dijelove kojih se najviše plašim. Samo jedan Tvoj pogled me vrati desetak godina unazad. Ne mogu. Ne želim. Jednog dana ću skupiti hrabrost da odem, ne osvrćući se na vrata.

"Šta je čovjeku potrebno za sreću? Ništa do malo ljudske nježnosti i topline. Život je čudna pojava - uživa u boli, a opet vapi za srećom. Tako i ona. Nije bila sigurna da li je uživala u boli koju prouzrokuje svako sjećanje na proživljeno, ili je to samo navika. Mislila je da je ništa drugo i ne očekuje - borila se, ali bezuspješno. U toj borbi su bile male šanse za pobjedu. Zapravo, to i nije bila borba, nego preživljavanje.

Vesna se nije mnogo razlikovala od ostalih djevojaka. Bila je djevojka vedrog duha, uvijek nasmijana, nasmijavajući i druge oko sebe. Njene crne kovrdže su oduševljavale mnogo ljudi, od slučajnih prolaznika do prijatelja i obitelji. Iako je bila vesela, kako izgledom, tako i ponašanjem, u njoj se krilo mnogo više od toga. U toj nasmijanoj djevojci krile su se mnoge tajne, zavrzlame i dileme. Nitko ne bi pomislio da je njen život nešto naročito težak, barem nikada nije odavala takav utisak. Smijehom je krila bol. Od malih nogu se borila sa samopouzdanjem, dozivala je muški zagrljaj koji će je štititi od sveg zla ovoga svijeta. Nije se odazivao. Čak štoviše, svaki put kada bi se ponadala da se ruka zaštite odazvala, ona bi prišla, samo da joj uzvrati šamarom stvarnosti. „Vesna, trgni se. Otac te nikada neće gledati tako. Ti si za njega propala investicija,“  pomislila bi često u njegovim naletima bijesa i alkohola u kojima je izigravao božansku silu koja polaže pravo da ih makne s lica zemlje, samo zato što su pod njegovim krovom. Nije se obazirao na tu malenu, uplašenu djevojčicu koja ga je iz prikrajka, grcajući u suzama, molila da prestane. Ne, Otac se nije obazirao. Kako ju je samo gledao dok je nasrtao na Majku, krivio je za raznorazne sitnice, ali je Vesna osjećala da je njena najveća krivica bila to što je rodila NJU, a ne NJEGA..."

                                                                                                                                                Kovrdža22

Misli Propalog Uma - Part II

Obuci se fino.

Kupi oglasnik.

Traži posao.

- Dobar dan, zovem povodom oglasa za prijem radnika, apsol...

- Imate li radnog iskustva?

- Ne, ali sam volont...

-Zvat ćemo vas.

Jedan broj, drugi broj, treći.... Čitav grad obiđem, na vratima oglasi, ni za jedan nisam podobna. Svi hoće gospodina Radno Iskustvo. Tko je to? Čula sam samo priče o Iskustvu, postoji negdje, ali ga još nikada nisam srela. Pitala sam i mnogo svojih vršnjaka, kažu i oni da su samo iz priča čuli o njemu. 

Dođem kući, otvorim facebook da budem u toku sa dešavanjima, kako u lokalnoj, tako i globalnoj zajednici. Ma, koga lažem. Vrtim naslovnicu samo da mi prođe i ovaj dan. I sutrašnji. I dan poslije njega. Možda me tada netko pozove, pa mi da priliku da pokažem ono što znam, a što ne znam, da naučim. 

Zvoni telefon.

Dolazim na posao.

-Zdravo, moje ime je Budućnost Ove Države.

- HAHAHAHA. Budućnosti, uzmi krpu u ruke, prebriši objekat dok nema nikoga. Slobodnih dana nemaš i nema sjedenja, uvijek nešto nađi da radiš.

- Naravno, nije problem.

Ljudi dolaze i odlaze, ja se usiljeno smiješim i želim im prijatan dan, a iznad mene sjenka zvana Poslodavac daje do znanja da koliko god dobro radila, nikad nije dovoljno. Tako je to kad ti tetka nije gospođa Štela. 

-Ne mogu više ovo da radim. Fizički napor mogu da podnesem i stvarno mi nije problem raditi bez prestanka, ali psihički pritisak je prevelik za mene.

- Šuti, bona. Nemoj da napustiš, šta ćeš onda? Bolje išta nego ništa.

PAROLA BALKANA: BOLJE IŠTA NEGO NIŠTA.

Šuti i trpi. Nisi prijavljen - nema veze, makar ima plata koja je povremeno i isplaćena na vrijeme. Otresaju te kao krpu - nema veze, makar te plati.

Zaradi deset puta više od tvoje plate dnevno - nema veze, makar ti nešto da.

Gadi mi se ovaj život. 

SHVATITE DA NEĆU!

Nitko me ne čuje. 

Hodamo svi kroz tunel noseći u rukama svijeće, a na čelu ispisane cedulje:

BOŠNJAK
SRBIN
HRVAT.

U glavi mi odzvanjaju stihovi Sidney-a:

"... Because I often, in a dark abstracted mood,

Seem most alone among the greatest company..."

April Fall

Satisfied with my pain
I enter the stage.
People cannot see me,
Even though they do.

My body falls apart
While his hands are still on me.
He is in me.
Even though he is not.

Enjoy the tragedy of human emotion,
But do not play it in front of them.
This is my private show
Coming to an End.