Pismo ocu

Što me, bolan, ne voliš?

I nemoj mi ponovno slagati, kao što imaš običaj, da to nije istina i da sam ja ta koja je tebi okrenula leđa. Da li ti znaš koliko puta sam plačući utonula u san i da si me u tom snu zagrlio i rekao da se ponosiš sa mnom? Da li ti znaš koliko boli svaka mamina suza koju je prolila zbog tebe?

Kako te nije sramota pogledati je u oči?

Svaki vikend bio je prilika za tvoje iživljavanje nad njom. Glumio si božansku silu koja ima pravo da i nju i mene makne s lica zemlje samo zato što smo pod TVOJIM krovom. Pa, kvragu, jedino po čemu ću da te pamtim je psovanje od "a" do "ž" i odzvanjanje udaraca. Zapravo, ne. Znaš po čemu ću da te pamtim? "Pa šta, to ti je primjer kako će ti biti jednog dana kad odeš od kuće."

NIKAD U ŽIVOTU!

I ne, mene majka nije okrenula protiv tebe. Strah, bijes i panika dok sam ležala u sobi, praveći se da spavam, su me okrenuli protiv tebe. Ti si Monstrum. Ti si Čudovište. A ona, jadna, i dan danas pokušava da nas spoji, pokušava me pomiriti s činjenicom da te moram voljeti takvog kakav jesi, jer si ti moj otac.

------------------------------------

Čekala sam te pred koncert raširenih. Rekao si da ćeš doći.

Čekala sam te pred školom raširenih ruku. Rekao si da ćeš doći.

Čekala sam te svaki vikend raširenih ruku. Jedva sam čekala da odeš.

Dozivala sam te da me braniš od zla, ali tvoja ruka nije bila tu da me zaštiti, nego da mi opali šamar stvarnosti da ja nikad neću biti dovoljno dobra. Ti imaš sina i neuspjeli pokušaj drugog sina, koji nije ni zaslužio tvoju pažnju.

Znaš li ti koliko sam samo puta poželjela da sam rođena kao muško, ne bi li me ti volio?

Ova bol u prsima što se širi niz lijevu ruku je tvoj dokaz ljubavi? Ne mogu da dišem. Znaš zašto?

JER TE I DALJE NE MRZIM! To je ono što mene ubija.

I dalje te volim, tata. I dalje sam ona mala djevojčica koja stoji ispred tebe i čeka na zagrljaj. I dalje žudim za tvojom pažnjom, za tvojom pohvalom... Za tvojom zaštitom.

Tata, moja ljubav prema tebi je toliko prokleto velika da će mi jednog dana raskinuti srce.

Hvala ti što si me napravio.

Izvinula bih ti se što nisam sin, ali neću.

Ja sam kćerka koja ima veća muda nego što ćeš ti ikada imati.

Pričaj mi o ljubavi

Život me unakazio lošim ljudima. A možda nisu ni bili tako loši, možda su samo vremena teška. Hah. Uvijek su govorili, proći će ili, još bolja: Šta ćeš, ljudi se ne mijenjaju.


Međutim, došla sam u magični grad.

Našla sam svog Astrophila.

Njemu sam bolja od Stelle.

*************

Šta je ljubav?
On me naučio da to nisu tople riječi, nego djela. Osmijeh, razgovor, pa čak i durenje. Ali, zaista. Prečesto umijem da se ponašam kao malo dijete. Sjednem na kauč, prekrstim ruke i pušem. A on me pogleda tako blago da mi se srce stopi. "Nemoj biti takva, želim da si uvijek nasmijana pored mene." Pa onda skočim na njega iz čista mira i počnem ga grliti, štipkati, gnjaviti i vući za obraze.

Vidiš da i ja tebe volim! Samo... Ja moram nekad da se durim malo, to je jače od mene.

-Neću da ideš na posao, neću nigdje da ideš! Vidi kako nam je lijepo!
- Doći ću brzo.

Ti si moje sve. Ali, stvarno sve. Uz tebe sam najljepša, najjača, najbolja i jedina. Kako ti samo uspjeva izmamiti svaki čas osmijeh na mom licu? Toliko ljepote isijava iz tebe, da i mene činiš lijepom.

Ponekad se zapitam šta vidiš u meni, zbog čega sam ti baš ja prirasla srcu. I onda te pogledam u oči. Sijaju nekom posebnom energijom kada me gledaš, pričaju priču jednog čovjeka koji je ovim svijetom lutao polovičan tražeći cjelinu. Predala sam se tom čovjeku već odavno.

Zamisli, ja sam bila potrebna da bi nastala jedna Cjelina.

************

Ovo nije ni Lj o našoj ljubavi, stranice tek nastaju da se ispišu.

I ponekad pokušavam budna da se probudim, ali ne ide.

Sve teško u ovim vremenima pada u vodu čim se ti preda mnom pojaviš.

Volim te :)

... U dobru i zlu, dok vas smrt ne rastavi ...

Kada si joj prvi put rekao da je voliš? 

Sjećaš li se kako je izgledala kada si je upoznao?

Sjećaš li se šetnji, blagog crvenila na njenom licu kada bi je uhvatio za ruku?

Sjedili ste često skupa na klupama u parku, išli ste skupa na igranke. O, kako je samo slatka bila kad ti se nasmiješi, a još je slađa bila kada se naduri, pa glumi da ne želi pričati sa tobom. Voljela je tvoje zagrljaje, tvoj glas, tvoj pogled kojim si ju upijao u sebe. 

Voljela je i svaki cvijet koji joj doneseš, pa čak i onaj cvijet koji zaboraviš ponijeti sa sobom, ili se čak ne sjetiš uzeti. Znala je ona da si ti mislio na nju. A i ti si to znao.

Kada si joj zadnji put rekao da je voliš?

Sada šutite. Svako u svom ćošku sobe. Zašto su tvoje riječi sada oštre prema njoj? Više ju ni ne gledaš, obraćate se jedno drugom samo kada vam nešto zatreba.

Neka žena se sada nalazi u kući, žena prema kojoj nemaš nikakva osjećanja. 

A znaš li ti, čovječe, da je to ona ista djevojka koju si volio?

Pogledaj u njene oči. Zaboravi na vanjštinu, ni ti više nisi isti.

Znam da ćeš reći da je ona ta koja je postala hladna, napada te da ju varaš zato što ne dolaziš kući na vrijeme s posla, govori da je s tobom samo zbog djece, i da se ti ni o čemu, osim o sebi, ne brineš. A ti, s druge strane, misliš da ona tebe više ni ne gleda, da se posvetila samo djeci, kući i poslu. Da ona nema vremena više za tebe.

Otkrit ću ti sada jednu tajnu.

Svako jutro kad se pogleda u ogledalo, ona vidi djevojku obavijenu ljušturom rada i vremena. Ona sebe više ne vidi kao slatku djevojčicu od prije 15-20 godina. I onda ugleda tebe. Ona u tebi još uvijek vidi onog naočitog mladića i ne primjeti nikakve promjene na tebi. Zato te i napada.

Ona se, zapravo, boji. Strah ju je da ti više nije dovoljna, da su godine na njoj uzele maha, dok tebi vrijeme ništa ne može. Ta žena ustvari ni ne misli da ju varaš, ona strahuje od same pomisli na to i sve što ti govori je zapravo pokušaj da ti skrene pažnju na sebe. Njoj je prijeko potrebna tvoja ljubav i poštovanje.

Priđi joj danas i reci joj da ju voliš. Odgurnut će te od sebe i reći će da si budala i da bi ti bolje bilo da se prihvatiš posla. Nema veze, samo se nasmiješi i zagrli je, čak i ako ona bude odbijala.

Sutra joj donesi cvijet. Prvo će pomisliti da si negdje nešto zajebao, ili da ti nešto treba. Napast će te. Ali znaš zašto? Zato što joj godinama nisi poklonio pažnju. Nasmij se i reci joj da obožavaš njen osmijeh.

Uzmi joj usisivač iz ruku i završi usisavanje. Poslije ručka, operi suđe. Ne moraš to svaki dan raditi. Dovoljno je par puta sedmično. Njoj ne trebaju skupi izlasci i večere - njoj treba podrška i priznanje za sve što ona radi. Zapitaj se malo: zar nije to zaslužila?

Navečer, kada zaspi, pogledaj u nju. Zar nije to ona tvoja djevojka koju si silno zavolio? Opet imaš priliku da ju miluješ po obrazima i da se diviš njenom blagom osmijehu koji te davno začarao. Vjeruj, prepoznat ćeš ga.

Pričaj sa njom. Pitaj ju kako joj je prošao dan. Ispričaj joj svoj radni dan, šta te iznerviralo. Podijeli sa njom i dobro i zlo. Povjeri joj se kao najboljem drugu. Vjeruj da to možeš. 

Ovo nisu priče iz bajki. Ta, ni život nije bajka. Ali, vaša ljubav jest. Potrudi se da tako bude. Budi uporan, baš kao i onda kada si pokušavao da dođeš do nje. Došlo je vrijeme da ponovno pridobiješ njenu ljubav. 

Ona je ostala uvijek ista :)

Nepovezane misli

Pobjegla sam. Razmišljala o tome da li je dobro za mene da uopće pišem. Ne znam zašto. Nešto me krenulo dobro u zadnje vrijeme, pa rekoh, nestaje mi inspiracije za pisanjem. ali, materijala uvijek ima i uvijek će ga biti.

Radila sam volonterski. Hajde, super furka - radim, družim se s ljudima, stičem neka nova znanja i iskustva. Međutim.... Na-a, da se tako izrazim. Radiš non-stop, odnosno rintaš za lika koji je u oblacima i misli da je ogromna čast uopće biti tu. Gazi sve pred sobom i misli kako je on bogom dan za velike uspjehe. Ali, nema veze. Upoznalo se tu divnih ljudi i zbog toga mi je i ponajviše drago.

Počela raditi u svojoj struci. Čak jedan dan. I kažu, stopira se rad zbog nekih birokracijskih ... (da izvinete. Svi znate na šta sam mislila.) Pa nešto razmišljam - da nije možda do mene? Garant ja baksuz, što bi naš narod rekao. Da li je moguće da sve što vidim kao dobru priliku za razvoj sebe i uzdizanje među blažene akademske građane, ili se stopira, ili opet na kraju završiš kao nečiji hamal? Ne znam. Ali, stvarno, odista, doista, zbilja i zaista. Pa šta se dešava? Na šta se ova naša kultura svela? (Pitanje koje su čak i komšinice koje lude za turskim sapunjarama počele postavljati.) Zar je umjetnost stvarno toliko dosadna? Pomislim ponekad, možda ljudi više nemaju volju ni za čim, pa tako ni za spoznajom umjetnosti. Jednostavno, sve se nekako predalo.

Ulicama zaudara vonj beživotnosti. Iako nikada nisam bila u mrtvačnici, imam osjećaj da se isti miris prožima ulicama i prostorijama navedene. Ljudi su tako nekako postali... Neljudi. Svi su smrknuti, loše volje, zabrinuti, ispijeni. Sivi. Ni crno ni bijelo, a bogam' ni u boji. Ima jedna kategorija ljudi koja ne spada u to sivilo. Oni su mi posebno zanimljivi. Ljudi hodaju ulicom i pričaju sami sa sobom. Zanimljivije mi je to što se ovi sivci okreću za njima i komentarišu " ja vidi budale, majko moja, sam sa sobom priča."Zašto su ti ljudi budale? Po meni su baš oni LJUDI. Oni imaju potrebu da pričaju, da izbace sve iz sebe - i dobro i loše. Oni su, zapravo, željni dobrog razgovora, dubljih tema od kukanja kako para nema, kako država propada i mladost odlazi.

A svi navečer, uz neotplaćeni ogrjev, sjedamo pred televizor i "uživamo" uz velikog brata, farmu, parove, zvezde granda i ostale bakrače.

Kulturo, pakuj kofere i bježi sa Balkana.

Misli Propalog Uma - Part Nije više ni bitno

Još jedna noć. Ne mogu da spavam. Misli se slijevaju kao kapi kiše niz prozore slobode. Zatvoreni su. Teško dišem. Opet je došao onaj vakat kad i prokleto srce odbija da radi. Ali, ne krivim ga. Razmišljam koliko snage treba da ustanem iz kreveta i otvorim jedan od prozora. 

Previše.

 Kao i da se oslobodim okova svojih misli. Da, savjesti –  itekako sam svjesna činjenice da ni sutrašnji ispit neću položiti. Smišljam nove izgovore; ne vrijedi više govoriti da je profesor strog, ili da je ispit jednostavno bio pretežak, a ne mogu da kažem ni ono što me zaista muči. Tek sada dolaze na naplatu galama, plač i bolni krici koje sam slušala iz mračne sobe. Tek sada ja na svojoj koži osjećam Njenu bol. Tek sada shvatam da sam pogrešan spol – ja nisam sin. Opet sam tamo. Nemam snage da ustanem iz kreveta, da joj pomognem da se oslobodi iz njegovih šaka. 

- Ne! Ne! Ne!. 

Pali se svjetlo. Ugledah cimerkino prestrašeno lice. 

- Djevojko draga, jesi li dobro??

- Jesam, jesam. Što ne bih bila?

- Prepala si me, bona. Čula sam vrisak, kontam nešto se desilo.

- Ma, samo sam ružno sanjala.

Pokušah umiriti i sebe i nju. Nju sam očito uspjela, jer je minut poslije već utonula u san, kao da se ništa nije desilo. Samo sam ja znala da to nije bio san. A možda i jeste. Već se gubim u tom vrtlogu stvarnih događaja i prikrivanja istih idilom normalnosti. Možda ja to sve izmišljam. Pa vidiš kako se ona, godinama nakon svega, ponaša - kao da nikad ništa nije bilo. Možda ja to samo sanjam. Ili pak ona sanja da imamo savršeni život. 

Nikada mi zapravo nije bila jasna Ona. Šta se to prelomi u čovjeku da prestane da se bori i da se prepusti volji drugoga? Što se njega tiče, tu mi je sve odavno već jasno. Čovjek sa dva lica, dobar prema svima, slatkorječiv i uvijek nasmijan. S druge strane, poremećeni um kojim vlada tama na samu pomisao Porodica. 

- Ženo, godinama si trpila to sve. Zašto jednostavno ne odeš? Molim te.

- Ma kakvi, sama sam sebi birala. Sad moram da živim sa tim.

I najgore od svega, sad se svi ponašaju kao da ništa nije ni bilo.

Sem mene.

Ne mogu da se pomirim sa tim.

Nikada neću oprostiti. Niti zaboraviti.

Znam da ne izmišljam. Znam da ne sanjam.

Zato sam i ove noći zarobljena u četiri zida.

Priča Iz Mračne Sobe II

"... Majka je molila bilo koga da joj pomogne, znajući da je Vesna malena i nemoćna da spriječi tog goropadnog stvora iznad Nje. Da, nemoćna. Vesna je tada proklinjala momenat svog dolaska na svijet. „Zašto sam ona? Zašto? Da nisam, bar malo bi me volio.“ Svako jutro je bilo isto, svi bi šutjeli za stolom, pognutih glava. On tu nije vidio ništa loše, a njih dvije su bile posramljene. Njemu je tako i odgovaralo. I tako vikend za vikendom, godina za godinom. Vesna je već bila naviknuta na to. Čekala je samo one nedjelje kada će da čuje vrata kako se zatvaraju, znajući da je čeka još jedna sedmica sa majkom. 

Mnogo je ljudi prolazilo kroz njen život, ali nitko se nije zaustavljao, nitko se nije obazirao na tu malenu djevojčicu koja leži u njoj, napuštena od sviju…
Bila je strastvena osoba, uvijek je sanjala o velikim ljubavima, o njenom princu na bijelom konju koji će doći da je spasi, no princ se nije pojavljivao. Ali ona nije bila jedna od onih koji gube nadu, znala je, ako izgubi nadu, izgubit će život. Umjesto prinčeva, njenim svijetom su vladali kojekakvi skorojevići koji su u njoj vidjeli samo dobru privremenu stanicu. Vjerovala je u svaku riječ koju su izrekli. To je bila njena najveća mana. Znala je da će svaka ta riječ biti pogažena, baš kao i njegova  da će da se okani zla. Jednoga dana, kada je imala 17 godina, shvatila je da je umorna od neispunjenih obećanja i nada je napustila njen um. Uzela je ubojitu mješavinu i otišla u kupatilo, mireći se sa činjenicom da je ovaj svijet prevelik zalogaj za nju. Stala je pred ogledalo, željela se oprostiti od mene, reći mi posljednje zbogom. Moj pogled je bio oštar, toliko grub da joj je parao srce. Nisam htjela da joj naudim, ali sam bila ljuta na nju. „Zašto to radiš, Vesna? Ne okreći mi leđa, ne želim da ideš, ne želim ja da napustim ovaj svijet! Vesna molim te, dopusti mi da učim, čitav život je pred nama, nemoj, nemoj zbog njega to da radiš!“ , molila sam je, korila, preklinjala, samo da je odvratim od crnih misli. „ Ja te volim, Vesna! Pogledaj me! Ti i ja smo jedno. Znaš i sama da nije vrijedan toga! Nemoj sada misliti na majku, ne želim više da se borimo radi drugih, bori se radi sebe! Bori se radi budućih jutara u kojima ćeš se buditi sa osmijehom na licu, bori se radi neba okupanog suncem u kojem ćeš tek da uživaš, radi cvrkuta ptica dok budeš ispijala kafu na nekoj terasi. Bori se radi svih tih malih stvari koje će te zaista uveseljavati. Bori se radi ljubavi koju ćeš da osjetiš, bori se radi ploda koje će nastati od tebe! Ta, i ti ćeš jednoga dana biti majka. Ali, prije svega, ti ćeš biti žena vrijedna divljenja. Digni glavu, ja sam uz tebe!“ Niz Vesnino lice su potekle suze, bacila je tablete u školjku i pustila vodu. Poslušala me. Bila sam tako ponosna na nju. Od toga dana, Vesna je vjerovala meni, svojoj savjesti. Nije bilo lako doći svaki ponedjeljak u školu nakon burnih vikenda, ali je Vesna znala da nije sama, da sam tu i da ju pratim u stopu. Ta činjenica joj je davala snagu i volju da i taj ponedjeljak ponovno nabaci onaj uvježbani, usiljeni osmijeh na lice dok je bila među svojim drugovima. Znala je da će doći dan kada će spakovati svoje stvari i napustiti mračnu sobu u kojima je provela čitavo djetinjstvo. Zagrlila je majku prije ulaska u bus. Osjetila je bol u prsima jer je ostavlja samu, što je Majka i primjetila.

 „ Ne brini, ljubavi mamina. Svoj križ sam davno prihvatila i do kraja života ću da ga nosim. Sada je došlo tvoje vrijeme. Budi sve ono što ja nisam bila, nauči sve ono što ja nisam znala i ne daj da te slatke riječi o raju zajedničkog života odvedu u pakao stvarnih djela.“

„Mama, mama? Šta tu piše?“
„Ništa, srećo moja. To su neke mamine stvari.“ Vesna se trznu, nasmiješi se i ostavi staru svesku na mali stolić pokraj klupe. Pogleda u nebo okupano sunčevom svjetlošću, podignu Elenu k sebi u krilo, i uz cvrkut ptica iz daljine, započe priču o hrabrom princu na bijelom konju koji je spasio princezu od zlog kralja. U tom osjeti tople ruke svog Princa oko vrata i poljubac u obraz. „ Opet si čitala, Vesna.“ Reče joj tiho. „Znaš da se uvijek rastužiš kada uzmeš tu svesku, a ja ne želim da budeš tužna. Želim da budeš vedra i nasmijana. Sretna. Moja. Volim te.“


Svi volimo sretan kraj, zar ne?

-Prihvati križ i nosi ga da ti bude dobro na onom svijetu.

Majko, ti nećeš. Možda sam otišla, ali te nisam ostavila.

"I'll be back."

Daddy

i saw his hand
Once, twice, three times...
„Daddy, don't!“
i begged, i cried.

The hand with power of God
Made to create and to kill;
„Daddy,please don't!“
But i know You will.

„i hate you, i hate you!“
In silence i cried;
„Daddy, i hate you!“
My love for You died.

Daddy,
you killed your child years ago,
I am a monster,
That night born.
you did not care, you did not know
How I felt when my Mother I saw
In blood, with bruises, with pain in her chest,
Her pain is Mine,
Trust me, you will suffer the rest.