"... Majka je molila bilo koga da joj pomogne, znajući da je Vesna malena i nemoćna da spriječi tog goropadnog stvora iznad Nje. Da, nemoćna. Vesna je tada proklinjala momenat svog dolaska na svijet. „Zašto sam ona? Zašto? Da nisam, bar malo bi me volio.“ Svako jutro je bilo isto, svi bi šutjeli za stolom, pognutih glava. On tu nije vidio ništa loše, a njih dvije su bile posramljene. Njemu je tako i odgovaralo. I tako vikend za vikendom, godina za godinom. Vesna je već bila naviknuta na to. Čekala je samo one nedjelje kada će da čuje vrata kako se zatvaraju, znajući da je čeka još jedna sedmica sa majkom.
Mnogo je ljudi prolazilo kroz njen život, ali nitko se nije zaustavljao, nitko se nije obazirao na tu malenu djevojčicu koja leži u njoj, napuštena od sviju…
Bila je strastvena osoba, uvijek je sanjala o velikim ljubavima, o njenom princu na bijelom konju koji će doći da je spasi, no princ se nije pojavljivao. Ali ona nije bila jedna od onih koji gube nadu, znala je, ako izgubi nadu, izgubit će život. Umjesto prinčeva, njenim svijetom su vladali kojekakvi skorojevići koji su u njoj vidjeli samo dobru privremenu stanicu. Vjerovala je u svaku riječ koju su izrekli. To je bila njena najveća mana. Znala je da će svaka ta riječ biti pogažena, baš kao i njegova da će da se okani zla. Jednoga dana, kada je imala 17 godina, shvatila je da je umorna od neispunjenih obećanja i nada je napustila njen um. Uzela je ubojitu mješavinu i otišla u kupatilo, mireći se sa činjenicom da je ovaj svijet prevelik zalogaj za nju. Stala je pred ogledalo, željela se oprostiti od mene, reći mi posljednje zbogom. Moj pogled je bio oštar, toliko grub da joj je parao srce. Nisam htjela da joj naudim, ali sam bila ljuta na nju. „Zašto to radiš, Vesna? Ne okreći mi leđa, ne želim da ideš, ne želim ja da napustim ovaj svijet! Vesna molim te, dopusti mi da učim, čitav život je pred nama, nemoj, nemoj zbog njega to da radiš!“ , molila sam je, korila, preklinjala, samo da je odvratim od crnih misli. „ Ja te volim, Vesna! Pogledaj me! Ti i ja smo jedno. Znaš i sama da nije vrijedan toga! Nemoj sada misliti na majku, ne želim više da se borimo radi drugih, bori se radi sebe! Bori se radi budućih jutara u kojima ćeš se buditi sa osmijehom na licu, bori se radi neba okupanog suncem u kojem ćeš tek da uživaš, radi cvrkuta ptica dok budeš ispijala kafu na nekoj terasi. Bori se radi svih tih malih stvari koje će te zaista uveseljavati. Bori se radi ljubavi koju ćeš da osjetiš, bori se radi ploda koje će nastati od tebe! Ta, i ti ćeš jednoga dana biti majka. Ali, prije svega, ti ćeš biti žena vrijedna divljenja. Digni glavu, ja sam uz tebe!“ Niz Vesnino lice su potekle suze, bacila je tablete u školjku i pustila vodu. Poslušala me. Bila sam tako ponosna na nju. Od toga dana, Vesna je vjerovala meni, svojoj savjesti. Nije bilo lako doći svaki ponedjeljak u školu nakon burnih vikenda, ali je Vesna znala da nije sama, da sam tu i da ju pratim u stopu. Ta činjenica joj je davala snagu i volju da i taj ponedjeljak ponovno nabaci onaj uvježbani, usiljeni osmijeh na lice dok je bila među svojim drugovima. Znala je da će doći dan kada će spakovati svoje stvari i napustiti mračnu sobu u kojima je provela čitavo djetinjstvo. Zagrlila je majku prije ulaska u bus. Osjetila je bol u prsima jer je ostavlja samu, što je Majka i primjetila.
„ Ne brini, ljubavi mamina. Svoj križ sam davno prihvatila i do kraja života ću da ga nosim. Sada je došlo tvoje vrijeme. Budi sve ono što ja nisam bila, nauči sve ono što ja nisam znala i ne daj da te slatke riječi o raju zajedničkog života odvedu u pakao stvarnih djela.“
„Mama, mama? Šta tu piše?“
„Ništa, srećo moja. To su neke mamine stvari.“ Vesna se trznu, nasmiješi se i ostavi staru svesku na mali stolić pokraj klupe. Pogleda u nebo okupano sunčevom svjetlošću, podignu Elenu k sebi u krilo, i uz cvrkut ptica iz daljine, započe priču o hrabrom princu na bijelom konju koji je spasio princezu od zlog kralja. U tom osjeti tople ruke svog Princa oko vrata i poljubac u obraz. „ Opet si čitala, Vesna.“ Reče joj tiho. „Znaš da se uvijek rastužiš kada uzmeš tu svesku, a ja ne želim da budeš tužna. Želim da budeš vedra i nasmijana. Sretna. Moja. Volim te.“
Svi volimo sretan kraj, zar ne?
-Prihvati križ i nosi ga da ti bude dobro na onom svijetu.
Majko, ti nećeš. Možda sam otišla, ali te nisam ostavila.
"I'll be back."
No comments:
Post a Comment