Misli Propalog Uma - Part Nije više ni bitno

Još jedna noć. Ne mogu da spavam. Misli se slijevaju kao kapi kiše niz prozore slobode. Zatvoreni su. Teško dišem. Opet je došao onaj vakat kad i prokleto srce odbija da radi. Ali, ne krivim ga. Razmišljam koliko snage treba da ustanem iz kreveta i otvorim jedan od prozora. 

Previše.

 Kao i da se oslobodim okova svojih misli. Da, savjesti –  itekako sam svjesna činjenice da ni sutrašnji ispit neću položiti. Smišljam nove izgovore; ne vrijedi više govoriti da je profesor strog, ili da je ispit jednostavno bio pretežak, a ne mogu da kažem ni ono što me zaista muči. Tek sada dolaze na naplatu galama, plač i bolni krici koje sam slušala iz mračne sobe. Tek sada ja na svojoj koži osjećam Njenu bol. Tek sada shvatam da sam pogrešan spol – ja nisam sin. Opet sam tamo. Nemam snage da ustanem iz kreveta, da joj pomognem da se oslobodi iz njegovih šaka. 

- Ne! Ne! Ne!. 

Pali se svjetlo. Ugledah cimerkino prestrašeno lice. 

- Djevojko draga, jesi li dobro??

- Jesam, jesam. Što ne bih bila?

- Prepala si me, bona. Čula sam vrisak, kontam nešto se desilo.

- Ma, samo sam ružno sanjala.

Pokušah umiriti i sebe i nju. Nju sam očito uspjela, jer je minut poslije već utonula u san, kao da se ništa nije desilo. Samo sam ja znala da to nije bio san. A možda i jeste. Već se gubim u tom vrtlogu stvarnih događaja i prikrivanja istih idilom normalnosti. Možda ja to sve izmišljam. Pa vidiš kako se ona, godinama nakon svega, ponaša - kao da nikad ništa nije bilo. Možda ja to samo sanjam. Ili pak ona sanja da imamo savršeni život. 

Nikada mi zapravo nije bila jasna Ona. Šta se to prelomi u čovjeku da prestane da se bori i da se prepusti volji drugoga? Što se njega tiče, tu mi je sve odavno već jasno. Čovjek sa dva lica, dobar prema svima, slatkorječiv i uvijek nasmijan. S druge strane, poremećeni um kojim vlada tama na samu pomisao Porodica. 

- Ženo, godinama si trpila to sve. Zašto jednostavno ne odeš? Molim te.

- Ma kakvi, sama sam sebi birala. Sad moram da živim sa tim.

I najgore od svega, sad se svi ponašaju kao da ništa nije ni bilo.

Sem mene.

Ne mogu da se pomirim sa tim.

Nikada neću oprostiti. Niti zaboraviti.

Znam da ne izmišljam. Znam da ne sanjam.

Zato sam i ove noći zarobljena u četiri zida.