Život me unakazio lošim ljudima. A možda nisu ni bili tako loši, možda su samo vremena teška. Hah. Uvijek su govorili, proći će ili, još bolja: Šta ćeš, ljudi se ne mijenjaju.
Međutim, došla sam u magični grad.
Našla sam svog Astrophila.
Njemu sam bolja od Stelle.
*************
Šta je ljubav?
On me naučio da to nisu tople riječi, nego djela. Osmijeh, razgovor, pa čak i durenje. Ali, zaista. Prečesto umijem da se ponašam kao malo dijete. Sjednem na kauč, prekrstim ruke i pušem. A on me pogleda tako blago da mi se srce stopi. "Nemoj biti takva, želim da si uvijek nasmijana pored mene." Pa onda skočim na njega iz čista mira i počnem ga grliti, štipkati, gnjaviti i vući za obraze.
Vidiš da i ja tebe volim! Samo... Ja moram nekad da se durim malo, to je jače od mene.
-Neću da ideš na posao, neću nigdje da ideš! Vidi kako nam je lijepo!
- Doći ću brzo.
Ti si moje sve. Ali, stvarno sve. Uz tebe sam najljepša, najjača, najbolja i jedina. Kako ti samo uspjeva izmamiti svaki čas osmijeh na mom licu? Toliko ljepote isijava iz tebe, da i mene činiš lijepom.
Ponekad se zapitam šta vidiš u meni, zbog čega sam ti baš ja prirasla srcu. I onda te pogledam u oči. Sijaju nekom posebnom energijom kada me gledaš, pričaju priču jednog čovjeka koji je ovim svijetom lutao polovičan tražeći cjelinu. Predala sam se tom čovjeku već odavno.
Zamisli, ja sam bila potrebna da bi nastala jedna Cjelina.
************
Ovo nije ni Lj o našoj ljubavi, stranice tek nastaju da se ispišu.
I ponekad pokušavam budna da se probudim, ali ne ide.
Sve teško u ovim vremenima pada u vodu čim se ti preda mnom pojaviš.
Volim te :)
Tuesday 13 October 2015
Tuesday 6 October 2015
... U dobru i zlu, dok vas smrt ne rastavi ...
Kada si joj prvi put rekao da je voliš?
Sjećaš li se kako je izgledala kada si je upoznao?
Sjećaš li se šetnji, blagog crvenila na njenom licu kada bi je uhvatio za ruku?
Sjedili ste često skupa na klupama u parku, išli ste skupa na igranke. O, kako je samo slatka bila kad ti se nasmiješi, a još je slađa bila kada se naduri, pa glumi da ne želi pričati sa tobom. Voljela je tvoje zagrljaje, tvoj glas, tvoj pogled kojim si ju upijao u sebe.
Voljela je i svaki cvijet koji joj doneseš, pa čak i onaj cvijet koji zaboraviš ponijeti sa sobom, ili se čak ne sjetiš uzeti. Znala je ona da si ti mislio na nju. A i ti si to znao.
Kada si joj zadnji put rekao da je voliš?
Sada šutite. Svako u svom ćošku sobe. Zašto su tvoje riječi sada oštre prema njoj? Više ju ni ne gledaš, obraćate se jedno drugom samo kada vam nešto zatreba.
Neka žena se sada nalazi u kući, žena prema kojoj nemaš nikakva osjećanja.
A znaš li ti, čovječe, da je to ona ista djevojka koju si volio?
Pogledaj u njene oči. Zaboravi na vanjštinu, ni ti više nisi isti.
Znam da ćeš reći da je ona ta koja je postala hladna, napada te da ju varaš zato što ne dolaziš kući na vrijeme s posla, govori da je s tobom samo zbog djece, i da se ti ni o čemu, osim o sebi, ne brineš. A ti, s druge strane, misliš da ona tebe više ni ne gleda, da se posvetila samo djeci, kući i poslu. Da ona nema vremena više za tebe.
Otkrit ću ti sada jednu tajnu.
Svako jutro kad se pogleda u ogledalo, ona vidi djevojku obavijenu ljušturom rada i vremena. Ona sebe više ne vidi kao slatku djevojčicu od prije 15-20 godina. I onda ugleda tebe. Ona u tebi još uvijek vidi onog naočitog mladića i ne primjeti nikakve promjene na tebi. Zato te i napada.
Ona se, zapravo, boji. Strah ju je da ti više nije dovoljna, da su godine na njoj uzele maha, dok tebi vrijeme ništa ne može. Ta žena ustvari ni ne misli da ju varaš, ona strahuje od same pomisli na to i sve što ti govori je zapravo pokušaj da ti skrene pažnju na sebe. Njoj je prijeko potrebna tvoja ljubav i poštovanje.
Priđi joj danas i reci joj da ju voliš. Odgurnut će te od sebe i reći će da si budala i da bi ti bolje bilo da se prihvatiš posla. Nema veze, samo se nasmiješi i zagrli je, čak i ako ona bude odbijala.
Sutra joj donesi cvijet. Prvo će pomisliti da si negdje nešto zajebao, ili da ti nešto treba. Napast će te. Ali znaš zašto? Zato što joj godinama nisi poklonio pažnju. Nasmij se i reci joj da obožavaš njen osmijeh.
Uzmi joj usisivač iz ruku i završi usisavanje. Poslije ručka, operi suđe. Ne moraš to svaki dan raditi. Dovoljno je par puta sedmično. Njoj ne trebaju skupi izlasci i večere - njoj treba podrška i priznanje za sve što ona radi. Zapitaj se malo: zar nije to zaslužila?
Navečer, kada zaspi, pogledaj u nju. Zar nije to ona tvoja djevojka koju si silno zavolio? Opet imaš priliku da ju miluješ po obrazima i da se diviš njenom blagom osmijehu koji te davno začarao. Vjeruj, prepoznat ćeš ga.
Pričaj sa njom. Pitaj ju kako joj je prošao dan. Ispričaj joj svoj radni dan, šta te iznerviralo. Podijeli sa njom i dobro i zlo. Povjeri joj se kao najboljem drugu. Vjeruj da to možeš.
Ovo nisu priče iz bajki. Ta, ni život nije bajka. Ali, vaša ljubav jest. Potrudi se da tako bude. Budi uporan, baš kao i onda kada si pokušavao da dođeš do nje. Došlo je vrijeme da ponovno pridobiješ njenu ljubav.
Ona je ostala uvijek ista :)
Sjećaš li se kako je izgledala kada si je upoznao?
Sjećaš li se šetnji, blagog crvenila na njenom licu kada bi je uhvatio za ruku?
Sjedili ste često skupa na klupama u parku, išli ste skupa na igranke. O, kako je samo slatka bila kad ti se nasmiješi, a još je slađa bila kada se naduri, pa glumi da ne želi pričati sa tobom. Voljela je tvoje zagrljaje, tvoj glas, tvoj pogled kojim si ju upijao u sebe.
Voljela je i svaki cvijet koji joj doneseš, pa čak i onaj cvijet koji zaboraviš ponijeti sa sobom, ili se čak ne sjetiš uzeti. Znala je ona da si ti mislio na nju. A i ti si to znao.
Kada si joj zadnji put rekao da je voliš?
Sada šutite. Svako u svom ćošku sobe. Zašto su tvoje riječi sada oštre prema njoj? Više ju ni ne gledaš, obraćate se jedno drugom samo kada vam nešto zatreba.
Neka žena se sada nalazi u kući, žena prema kojoj nemaš nikakva osjećanja.
A znaš li ti, čovječe, da je to ona ista djevojka koju si volio?
Pogledaj u njene oči. Zaboravi na vanjštinu, ni ti više nisi isti.
Znam da ćeš reći da je ona ta koja je postala hladna, napada te da ju varaš zato što ne dolaziš kući na vrijeme s posla, govori da je s tobom samo zbog djece, i da se ti ni o čemu, osim o sebi, ne brineš. A ti, s druge strane, misliš da ona tebe više ni ne gleda, da se posvetila samo djeci, kući i poslu. Da ona nema vremena više za tebe.
Otkrit ću ti sada jednu tajnu.
Svako jutro kad se pogleda u ogledalo, ona vidi djevojku obavijenu ljušturom rada i vremena. Ona sebe više ne vidi kao slatku djevojčicu od prije 15-20 godina. I onda ugleda tebe. Ona u tebi još uvijek vidi onog naočitog mladića i ne primjeti nikakve promjene na tebi. Zato te i napada.
Ona se, zapravo, boji. Strah ju je da ti više nije dovoljna, da su godine na njoj uzele maha, dok tebi vrijeme ništa ne može. Ta žena ustvari ni ne misli da ju varaš, ona strahuje od same pomisli na to i sve što ti govori je zapravo pokušaj da ti skrene pažnju na sebe. Njoj je prijeko potrebna tvoja ljubav i poštovanje.
Priđi joj danas i reci joj da ju voliš. Odgurnut će te od sebe i reći će da si budala i da bi ti bolje bilo da se prihvatiš posla. Nema veze, samo se nasmiješi i zagrli je, čak i ako ona bude odbijala.
Sutra joj donesi cvijet. Prvo će pomisliti da si negdje nešto zajebao, ili da ti nešto treba. Napast će te. Ali znaš zašto? Zato što joj godinama nisi poklonio pažnju. Nasmij se i reci joj da obožavaš njen osmijeh.
Uzmi joj usisivač iz ruku i završi usisavanje. Poslije ručka, operi suđe. Ne moraš to svaki dan raditi. Dovoljno je par puta sedmično. Njoj ne trebaju skupi izlasci i večere - njoj treba podrška i priznanje za sve što ona radi. Zapitaj se malo: zar nije to zaslužila?
Navečer, kada zaspi, pogledaj u nju. Zar nije to ona tvoja djevojka koju si silno zavolio? Opet imaš priliku da ju miluješ po obrazima i da se diviš njenom blagom osmijehu koji te davno začarao. Vjeruj, prepoznat ćeš ga.
Pričaj sa njom. Pitaj ju kako joj je prošao dan. Ispričaj joj svoj radni dan, šta te iznerviralo. Podijeli sa njom i dobro i zlo. Povjeri joj se kao najboljem drugu. Vjeruj da to možeš.
Ovo nisu priče iz bajki. Ta, ni život nije bajka. Ali, vaša ljubav jest. Potrudi se da tako bude. Budi uporan, baš kao i onda kada si pokušavao da dođeš do nje. Došlo je vrijeme da ponovno pridobiješ njenu ljubav.
Ona je ostala uvijek ista :)
Thursday 1 October 2015
Nepovezane misli
Pobjegla sam. Razmišljala o tome da li je dobro za mene da uopće pišem. Ne znam zašto. Nešto me krenulo dobro u zadnje vrijeme, pa rekoh, nestaje mi inspiracije za pisanjem. ali, materijala uvijek ima i uvijek će ga biti.
Radila sam volonterski. Hajde, super furka - radim, družim se s ljudima, stičem neka nova znanja i iskustva. Međutim.... Na-a, da se tako izrazim. Radiš non-stop, odnosno rintaš za lika koji je u oblacima i misli da je ogromna čast uopće biti tu. Gazi sve pred sobom i misli kako je on bogom dan za velike uspjehe. Ali, nema veze. Upoznalo se tu divnih ljudi i zbog toga mi je i ponajviše drago.
Počela raditi u svojoj struci. Čak jedan dan. I kažu, stopira se rad zbog nekih birokracijskih ... (da izvinete. Svi znate na šta sam mislila.) Pa nešto razmišljam - da nije možda do mene? Garant ja baksuz, što bi naš narod rekao. Da li je moguće da sve što vidim kao dobru priliku za razvoj sebe i uzdizanje među blažene akademske građane, ili se stopira, ili opet na kraju završiš kao nečiji hamal? Ne znam. Ali, stvarno, odista, doista, zbilja i zaista. Pa šta se dešava? Na šta se ova naša kultura svela? (Pitanje koje su čak i komšinice koje lude za turskim sapunjarama počele postavljati.) Zar je umjetnost stvarno toliko dosadna? Pomislim ponekad, možda ljudi više nemaju volju ni za čim, pa tako ni za spoznajom umjetnosti. Jednostavno, sve se nekako predalo.
Ulicama zaudara vonj beživotnosti. Iako nikada nisam bila u mrtvačnici, imam osjećaj da se isti miris prožima ulicama i prostorijama navedene. Ljudi su tako nekako postali... Neljudi. Svi su smrknuti, loše volje, zabrinuti, ispijeni. Sivi. Ni crno ni bijelo, a bogam' ni u boji. Ima jedna kategorija ljudi koja ne spada u to sivilo. Oni su mi posebno zanimljivi. Ljudi hodaju ulicom i pričaju sami sa sobom. Zanimljivije mi je to što se ovi sivci okreću za njima i komentarišu " ja vidi budale, majko moja, sam sa sobom priča."Zašto su ti ljudi budale? Po meni su baš oni LJUDI. Oni imaju potrebu da pričaju, da izbace sve iz sebe - i dobro i loše. Oni su, zapravo, željni dobrog razgovora, dubljih tema od kukanja kako para nema, kako država propada i mladost odlazi.
A svi navečer, uz neotplaćeni ogrjev, sjedamo pred televizor i "uživamo" uz velikog brata, farmu, parove, zvezde granda i ostale bakrače.
Kulturo, pakuj kofere i bježi sa Balkana.
Radila sam volonterski. Hajde, super furka - radim, družim se s ljudima, stičem neka nova znanja i iskustva. Međutim.... Na-a, da se tako izrazim. Radiš non-stop, odnosno rintaš za lika koji je u oblacima i misli da je ogromna čast uopće biti tu. Gazi sve pred sobom i misli kako je on bogom dan za velike uspjehe. Ali, nema veze. Upoznalo se tu divnih ljudi i zbog toga mi je i ponajviše drago.
Počela raditi u svojoj struci. Čak jedan dan. I kažu, stopira se rad zbog nekih birokracijskih ... (da izvinete. Svi znate na šta sam mislila.) Pa nešto razmišljam - da nije možda do mene? Garant ja baksuz, što bi naš narod rekao. Da li je moguće da sve što vidim kao dobru priliku za razvoj sebe i uzdizanje među blažene akademske građane, ili se stopira, ili opet na kraju završiš kao nečiji hamal? Ne znam. Ali, stvarno, odista, doista, zbilja i zaista. Pa šta se dešava? Na šta se ova naša kultura svela? (Pitanje koje su čak i komšinice koje lude za turskim sapunjarama počele postavljati.) Zar je umjetnost stvarno toliko dosadna? Pomislim ponekad, možda ljudi više nemaju volju ni za čim, pa tako ni za spoznajom umjetnosti. Jednostavno, sve se nekako predalo.
Ulicama zaudara vonj beživotnosti. Iako nikada nisam bila u mrtvačnici, imam osjećaj da se isti miris prožima ulicama i prostorijama navedene. Ljudi su tako nekako postali... Neljudi. Svi su smrknuti, loše volje, zabrinuti, ispijeni. Sivi. Ni crno ni bijelo, a bogam' ni u boji. Ima jedna kategorija ljudi koja ne spada u to sivilo. Oni su mi posebno zanimljivi. Ljudi hodaju ulicom i pričaju sami sa sobom. Zanimljivije mi je to što se ovi sivci okreću za njima i komentarišu " ja vidi budale, majko moja, sam sa sobom priča."Zašto su ti ljudi budale? Po meni su baš oni LJUDI. Oni imaju potrebu da pričaju, da izbace sve iz sebe - i dobro i loše. Oni su, zapravo, željni dobrog razgovora, dubljih tema od kukanja kako para nema, kako država propada i mladost odlazi.
A svi navečer, uz neotplaćeni ogrjev, sjedamo pred televizor i "uživamo" uz velikog brata, farmu, parove, zvezde granda i ostale bakrače.
Kulturo, pakuj kofere i bježi sa Balkana.
Subscribe to:
Posts (Atom)