Život me unakazio lošim ljudima. A možda nisu ni bili tako loši, možda su samo vremena teška. Hah. Uvijek su govorili, proći će ili, još bolja: Šta ćeš, ljudi se ne mijenjaju.
Međutim, došla sam u magični grad.
Našla sam svog Astrophila.
Njemu sam bolja od Stelle.
*************
Šta je ljubav?
On me naučio da to nisu tople riječi, nego djela. Osmijeh, razgovor, pa čak i durenje. Ali, zaista. Prečesto umijem da se ponašam kao malo dijete. Sjednem na kauč, prekrstim ruke i pušem. A on me pogleda tako blago da mi se srce stopi. "Nemoj biti takva, želim da si uvijek nasmijana pored mene." Pa onda skočim na njega iz čista mira i počnem ga grliti, štipkati, gnjaviti i vući za obraze.
Vidiš da i ja tebe volim! Samo... Ja moram nekad da se durim malo, to je jače od mene.
-Neću da ideš na posao, neću nigdje da ideš! Vidi kako nam je lijepo!
- Doći ću brzo.
Ti si moje sve. Ali, stvarno sve. Uz tebe sam najljepša, najjača, najbolja i jedina. Kako ti samo uspjeva izmamiti svaki čas osmijeh na mom licu? Toliko ljepote isijava iz tebe, da i mene činiš lijepom.
Ponekad se zapitam šta vidiš u meni, zbog čega sam ti baš ja prirasla srcu. I onda te pogledam u oči. Sijaju nekom posebnom energijom kada me gledaš, pričaju priču jednog čovjeka koji je ovim svijetom lutao polovičan tražeći cjelinu. Predala sam se tom čovjeku već odavno.
Zamisli, ja sam bila potrebna da bi nastala jedna Cjelina.
************
Ovo nije ni Lj o našoj ljubavi, stranice tek nastaju da se ispišu.
I ponekad pokušavam budna da se probudim, ali ne ide.
Sve teško u ovim vremenima pada u vodu čim se ti preda mnom pojaviš.
Volim te :)
No comments:
Post a Comment